San u djetinjstvu To je jedna od najvećih briga porodica generacijama. Svake noći, u hiljadama domova, ponavljaju se ista pitanja: Zašto se moja beba toliko budi? Da li radim nešto pogrešno? Da li je loše spavati sa svojim djetetom? Trebam li ih pustiti da plaču kako bi naučili spavati sami? U tom kontekstu, knjiga dobija poseban značaj. “Sweet Dreams” od Marije BerrozpeObjavljeno od strane Alianza Editorial, ovo djelo postalo je mjerilo u potrazi za rigoroznim, poštovanim i naučno utemeljenim informacijama o tome kako djeca spavaju.
Danas predstavljam intervju koji smo obavili sa Maria Berrozpe, autor ove novoobjavljene knjige pod nazivom "Slatki snovi", u izdanju Alianza EditorialUnaprijed ću vam reći da ovo nije knjiga s brzim savjetima ili čudotvornim receptima koji će pomoći vašoj bebi da bolje spava, ali alat za majke i očeve da donose informirane i autonomne odlukeali prije svega prilagođeni i s poštovanjem prema njihovim vlastitu porodicu i emocionalne vrijednostiInformacija je moć, i to je upravo ono što ova knjiga nudi: širok, kritički i vrlo potpun pregled nauke o spavanju dojenčadi i njenih implikacija za roditeljstvo.
Marija Berrozpe je Doktorat iz bioloških nauka Značajan dio svoje profesionalne karijere posvetila je istraživanju, koje kombinira s odgojem troje djece. Živi u Zürichu i trenutno provodi istraživanja i studije. sve što je vezano za iskonsko zdravlje i razvoj djetetaKako rane faze života utiču na buduće fizičko i emocionalno zdravlje. Naš današnji protagonist je također autor naučne web stranice "Nauka o spavanju dojenčadi" y autor knjige "Novo majčinstvo"Ona je također i monitor u La Leche League International. Više o njoj možete saznati na njen blog Reeducando a Mamágdje dijeli razmišljanja, analize studija i resurse o poštovanom roditeljstvu.
Prije nego što vas ostavim s intervjuom, želio bih istaknuti da ako postoji jedna stvar koja je posebno privlačna u vezi s njegovom novom knjigom, to je... Nudi novu perspektivu na nauku o spavanju beba., budući da se predstavlja kao integrativni i multidisciplinarniNe ponavlja samo standardne preporuke, već u dijalog uključuje pedijatriju, biologiju, antropologiju, neuroznanost, psihologiju i, posebno, iskustvo i kontekst samih porodica. Na taj način dovodi u pitanje ideju da postoji jedini ispravan model spavanja dojenčadi za svu djecu i otvara vrata višestrukim zdravim i poštovanim načinima spavanja.
Ako ovo čitate, vrlo je vjerovatno da ste majka ili otac, i ako jeste, pitat ćete se svaki dan, ili ste se možda pitali u prošlosti (u slučaju odraslih kćeri i sinova) "Šta učiniti" kada beba ima problema sa uspavljivanjemMogu li spavati s njim? Je li bolje da od početka ima svoju sobu? Kada da ga premjestim u njegovu sobu? Je li dobro ili loše da doji noću? Možda ćete pronaći odgovore na ova pitanja koja su u skladu s vašim vlastitim vrijednostima, ali i druga koja će vas učiniti krivima, sumnjičavima ili jednostavno beskorisnima. Čak je lako naići i na... mnogo stručnih savjeta koji se ponekad pretvore u „metode obuke“, naizgled vrlo čvrst i „naučan“, ali s malo poštovanja prema djetetu i porodici.
Mnoge od ovih preporuka mogu uzrokovati patnju i djeci i vama, i ne samo da ne rješavaju problem, već vas i udaljavaju od vlastite intuicije i vaše sposobnosti da donosite svjesne odluke o tome kako želite odgajati svoju djecu. Knjiga "Slatki snovi" i ovaj intervju nastali su upravo iz suprotnog razloga: vratiti povjerenje porodica u vlastitu prosudbuDa im pružimo široko naučno znanje (ne samo iz perspektive tradicionalne pedijatrije) i ponudimo im alate za izgradnju, korak po korak, skladnijeg i sretnijeg odmora za sve. A sada, pređimo na intervju.
Da li zaista postoji „epidemija“ nesanice u djetinjstvu?
Majke danas: Je li istina da svjedočimo onome što se opisuje kao "epidemija" nesanice kod djece? Mnogi statistički podaci ukazuju na to. Najmanje 25% djece ne spava "dobro"I to izaziva mnogo zabrinutosti. Ako se dobro sjećam, jednom sam pročitao u knjizi "Nauka o spavanju dojenčadi" da Ovaj fenomen je prvenstveno koncentrisan u zapadnim društvimaKoji bi bili glavni uzroci ovog problema?
Maria Berrozpe: U našem društvu stavljamo neke uslovi spavanja naše djece koji su vrlo nespojivi s njihovom prirodom sekundarno altricijalnih mladunaca, sisara i primata. Želimo da spavaju sami, daleko od nas i po mnogo sati, dok su evolucijom "programirani" da održavati gotovo stalni kontakt sa svojom majkomili drugog odraslog njegovatelja u njihovom odsustvu, 24 sata dnevno. Njihov opstanak kroz našu historiju kao vrste zavisio je od ovoga.
Bebe još ne znaju da su danas praktično sigurne same u svom krevetiću ili ljuljački. Za njihove nezrele mozgove, Biti sam i bez kontakta je tako opasno i uznemirujuće Baš kao u davna vremena, kada bi mali čovjek bio izložen kandžama predatora ili opasnostima okoline, njihov plač i česta buđenja su adaptivni mehanizmi koji su omogućili mnogim generacijama beba da prežive.
Kada kultura zahtijeva da spavaju sami, mnogo sati, bez kontakta i bez noćnog dojenja, dolazi do sukoba između njihove biologije i naših društvenih očekivanjaOvaj sukob je izvor velikog dijela takozvane "epidemije" nesanice kod djece: nije toliko stvar u tome da djeca imaju poremećaj, već u tome što je model spavanja koji se u našoj kulturi smatra "normalnim" nerealan za fiziologiju i emocionalne potrebe većine beba.
Naučna literatura koju Maria pregledava također pokazuje da mnogi podaci o problemima sa spavanjem kod djece Dolazi iz vrlo pristrasnih anketa i definicijaAko se kriterij za "dobar san" uzme spavanje samo tokom noći bez buđenja, svaki drugačiji obrazac se smatra problematičnim, čak i ako je dijete zdravo, dobro raste i porodica je zadovoljna. Zato ona predlaže preispitajte kriterije po kojima nazivamo "poremećajem" ono što je u mnogim slučajevima jednostavno normalan razvoj.
Gubitak povjerenja među porodicama i intervencionizam u roditeljstvu
MZ: Mislite li da su majke i očevi izgubili povjerenje u naše sposobnost odgajanja djece i to dobrog radaKoji drugi faktori bi mogli objasniti ogroman broj stručnjaka u oblasti pedijatrije i drugih disciplina koji nam daju krute preporuke o tome gdje i kako bebe trebaju spavati? Ne mislite li da smo došli do tačke u kojoj... pretjerani nivoi intervencionizma u nečemu tako intimnom kao što je porodični odmor?
MB: Nisam mogao sa sigurnošću reći da li smo ga izgubili ili nam je oduzet. Od kraja 19. i početka 20. stoljeća, niz informativni radovi o roditeljstvu Počeli su odražavati ogromno uplitanje nekih pedijatara i psihologa u odgoj djece. Ovi priručnici su počeli standardizirati ponašanja i smjernice Ova vjerovanja, koja su zapravo imala isključivo kulturno porijeklo, predstavljena su kao da su univerzalne istine koje je potvrdila medicinska nauka. Među tim smjernicama, ističe se ideja da beba "treba" spavati sama, cijelu noć i bez potrebe za pažnjom.
Vremenom se ovaj pristup ukorijenio u društvu i Mi roditelji smo postepeno gubili samopouzdanje u našoj intuiciji i znanju koje su akumulirale generacije porodica. Na kraju ostavljamo u rukama "stručnjaka" odgovornost koja je oduvijek pripadala nama i koja je duboko povezana s našim vrijednosti, kultura i lične okolnostiTo je stvorilo osjećaj da bez strogog pridržavanja metode ili stručne preporuke nećemo moći "dobro" odgajati djecu.
Nadalje, razvoj Pedijatrija spavanja se uveliko fokusira na mjerenje i normalizaciju Poremećaj rasporeda i obrazaca spavanja dodatno je pojačao ovaj trend. Neki diskursi su čak otišli toliko daleko da su zajedničko spavanje ili produženo noćno hranjenje predstavili kao „nezdrave“ prakse bez razmatranja bogate raznolikosti roditeljskih modela koji postoje u drugim kulturama i bez adekvatnog integriranja dokaza iz antropologije, evolucijske biologije ili istraživanja dojenja.
U ovakvom scenariju, mnogi roditelji se osjećaju rastrgano između onoga što smatraju da je njihovoj djeci potrebno (kontakt, prisustvo, držanje, dojenje noću) i onoga što određeni stručni diskursi proglašavaju „ispravnim“ ili „naučnim“. Marijina knjiga je nastala upravo da bi se pozabavila ovim pitanjem. dati porodicama aktivan i kritički glas, ponudite im provjerene podatke i ohrabrite ih da preispituju preporuke koje ne odgovaraju njihovoj stvarnosti ili potrebama njihove djece.
Ko odlučuje o dječjem snu: porodica ili nauka?
MZ: Zaista, ako razmislite o tome racionalno, vjerovanje u "Metode obuke" Uspavljivanje naše djece je, blago rečeno, iznenađujuće. Ali štaviše, prema onome što sam pročitao u drugim intervjuima koje ste dali, takozvana pedijatrija "spavanja" ima zanemareno znanje iz drugih disciplina što bi moglo pružiti potpuniji uvid. Prije toga, ključno pitanje: ne bi li porodica trebala biti ta koja ima najviši autoritet za pitanja roditeljstvaUključujući i san u djetinjstvu?
MB: Vjerujem da se radi o uključivanju svih aktera koji mogu pomoći u rješavanju problema, ali bez da bilo koji od njih ima prednost nad ostalima. Dozvolite mi da objasnim: očigledno, Lijek je nezamjenjiv za rješavanje patoloških situacija. Ako imamo dijete s visokom temperaturom ili zabrinjavajućim simptomima, najmudrije i najneophodnije je konsultovati se s ljekarom. Druge nauke nam također mogu pomoći da objasnimo ponašanje naše djece: na primjer, evoluciona biologija, u neurologija ili antropologijaPosjedovanje osnovnog znanja o ovim disciplinama može biti od ogromne pomoći u boljem razumijevanju zašto bebe spavaju onako kako spavaju.
Međutim, iako nam nauka pruža vrijedne informacije, konkretne odluke o tome kako želimo odgajati Dobrobit naše djece uvijek pripada njihovim porodicama. Roditelji su ti koji žive s djetetom dan za danom, koji poznaju njegov ritam, temperament, historiju i koji imaju pravo dati prioritet određenim vrijednostima nad drugima. Zato tvrdim da Naše vrijednosti, potrebe i znanje nikada ne treba podcijeniti. niti ga poništava bilo koja naučna disciplina, uključujući medicinu.
Nauka nam može pomoći da razumijemo rizike, identificiramo alarmantne situacije, razotkrijemo mitove ili ponudimo široke okvire. Ali kada pokušamo koristiti... djelomičan ili ograničen pogled na nauku Da bi se nametnuo jedan „ispravan“ model spavanja dojenčadi (na primjer, da sva djeca trebaju spavati sama tokom noći), ovo znanje se koristi na ideološki, a ne neutralan način. I tu je potrebno ponovo čuti glas porodica i shvatiti spavanje dojenčadi kao biološku stvarnost, ali i kulturnu i emocionalnu.
Šta nam biologija govori o bebinom snu
MZ: Vraćajući se na ideju da je pedijatrijska medicina spavanja ignorisala druge naučne perspektive, postoji li nešto posebno relevantno što biste željeli podijeliti o tome šta... biologija Šta nam to govori o potrebama djece za snom? Šta propuštamo kada na san gledamo samo kroz sat i broj buđenja?
MB: Najvažnije je da su ljudska bića sekundarno altricijalni sisariTo znači da se rađamo s vrlo visokim stepenom nezrelosti: naš mozak, naš nervni sistem i naša sposobnost samoregulacije daleko su od potpuno formiranih. Biološki, stvoreni smo da provodimo mnogo vremena u direktnom kontaktu s majkom, da se često hranimo i da primamo stalnu njegu. Ova biološka realnost se vrlo dobro uklapa u obrazac fragmentirani san pun buđenjaumjesto dugih sati neprekidnog sna u samoći.
Međutim, područje pedijatrije spavanja zasnovalo je veliki dio svojih istraživanja na vrlo specifičan model za bebuOnaj koji spava sam, u odvojenoj sobi i hrani se adaptiranim mlijekom po fiksnom rasporedu. Kao što profesor antropologije James McKenna ističe, ovaj model je korišten kao standard "normalnosti" i "zdravlja", ignorišući da je, u evolucijskom smislu, to prilično stanje. aberantno za ljudsku bebuNaša djeca nisu tako spavala veći dio historije.
Na ovaj način, utvrđen je kao jedini zdrav model spava samnormalizirajući ga i, indirektno, patologizirajući druge obrasce koji su savršeno normalni u kontekstima zajedničkog spavanja i dojenja na zahtjev. Iz tog razloga, ovaj istraživač predlaže termin "Dojenje" kao novi koncept za proučavanje sna dojenčadi: model koji integrira bliski kontakt, sigurno zajedničko spavanje i noćno dojenje kao neodvojivu cjelinu, i koji nam omogućava da posmatramo kako se san bebe i majke međusobno regulišu.
Usvajanjem ovog biološkog i evolucijskog pristupa, možemo bolje razumjeti zašto Toliko se beba probudi tražeći grudi ili ruke i odbijaju spavati sami u mračnoj sobi. Oni nisu "loši spavači" niti su im roditelji "previše blagi"; jednostavno imamo posla sa biologija koja se sukobljava s očekivanjima kulture koji idealizira ranu nezavisnost i performanse odraslih, često iznad stvarnih potreba djece.
Kulturni zahtjevi naspram stvarnih potreba djeteta
MZ: Kada pričate o tome koliko je teško našoj djeci prilagoditi se kulturnim zahtjevima koje namećemo, šta tačno mislite?
MB: Mislim da se često pretvaramo prisiljavanje djece da spavaju sama u dobi kada njihovi mozgovi još nisu spremni shvatiti da nema opasnosti i da su dobro takvi kakvi jesu. Također smo uklonili noćno dojenje I očekujemo da će učvrstiti san tokom noći dok se njihova arhitektura sna još uvijek razvija. U ovim fazama je Prirodno je da se dešavaju noćna buđenja u kojem dijete doziva svog staratelja, želi da se nahrani ili jednostavno treba provjeriti da li je osoba s kojom je vezana još uvijek tu.
Pedijatar Oskar Jenni iz Dječje bolnice u Zürichu predstavio je koncept "dobroća pristajanja" u kontekstu spavanja dojenčadi precizno opisati stepen prilagođavanja između potrebe djeteta i uslovi okoline određeni kulturomKada okruženje (porodične rutine, očekivanja, rasporedi, organizacija kuće) poštuje djetetovo sazrijevanje, temperament i prilagodljivost, govorimo o dobrom prilagođavanju.
S druge strane, ako kulturni i porodični zahtjevi premašuju djetetove mogućnosti prilagođavanjaSuočeni smo sa "siromaštvom prilagođenosti". Na primjer, zahtjev da vrlo mala beba prespava cijelu noć sama i bez buđenja, uprkos tome što je zdravo dijete kojem je potreban noćni obrok, mogao bi stvoriti značajno siromaštvo prilagođenosti. Ova neusklađenost između onoga što djetetu treba i onoga što okolina zahtijeva može dovesti do Intenzivan stres, emocionalne poteškoće, pa čak i stvarne patologije u ekstremnim slučajevima.
Prema Jenni, kliničke intervencije u spavanju dojenčadi trebale bi imati za glavni cilj vratiti i poštovati dobrobit prikladnostia ne samo da dijete po svaku cijenu spava samo. Ovo uključuje proširenje fokusa izvan djeteta i razmatranje porodična dinamika, radni kontekst roditelja, društveni pritisci pa čak i kulturna uvjerenja o tome šta predstavlja „dobar san“. Iz ove perspektive, rješenja se prebacuju s fokusiranja na prisiljavanje djeteta na spavanje na traženje uravnoteženiji sporazumi među potrebama svih.
Uloga stresa i noćnog druženja
MZ: Da li djeci zaista trebaju roditelji noću? Šta se dešava, osim emocionalnog aspekta? mozak djeteta ostavljenog samog Sistematsko ignorisanje njihovog plača? Kakve bi posljedice to moglo imati na njihov razvoj i njihovu sposobnost upravljanja stresom u budućnosti?
MB: Bebe trebaju regulatornu ulogu njihovog primarnog starateljaOni se prvenstveno oslanjaju na majku da razviju zdrav i adaptivan odgovor na stres. Njihov nervni sistem je nezreo i mogu iskusiti situacije koje bi za odraslu osobu bile od malog značaja. vrlo intenzivni vrhunci stresaStresna situacija koju dožive tokom napuštanja, poput tame njihove samotne sobe kada plaču za pomoć, a niko im ne odgovara, može izazvati toksični stresni odgovor što ima štetne posljedice po njihovo mentalno i fizičko zdravlje, kako kratkoročno tako i dugoročno.
Do danas ne postoje studije koje su dovoljno široko i dugoročno procijenile efekte stresa specifično uzrokovanog... tehnike treninga zasnovane na tome da ih pustite da plačuI mnogi njegovi branitelji se drže ovog nedostatka čvrstih podataka. Međutim, možemo ekstrapolirati rezultate iz drugih područja istraživanja: na primjer, pokazalo se da... stres uzrokovan neodgovarajućom njegom (kao u slučaju majki s neliječenom depresijom, koje nisu u stanju osjetljivo reagirati na bebu) dovoljan je da uzrokuje značajnu štetu djetetovoj regulaciji stresa.
Druge studije su pokazale da bebe koje su ostavljene da plaču dok ne zaspu zapravo Oni i dalje pokazuju povišene nivoe hormona stresa kada prestanu plakati. To jest, spolja se čini da su se "smirili", ali iznutra njihova tijela ostaju u stanju pripravnosti. To sugerira da... desinhronizacija između onoga što pokazuju i onoga što osjećajuučenje kako inhibirati izražavanje svojih potreba, a da one pritom ne nestanu.
S druge strane, također je primijećeno da bebe koje sigurno spavanje zajedno Imaju zdraviji odgovor na blago stresne svakodnevne situacijekao što su kupanje ili ljekarski pregled. Čini se da je njihov nervni sistem bolje obučen za prelazak iz budnog u mirno stanje kada je osoba s kojom je vezana fizički prisutna. Sve nas ovo navodi na vjerovanje da puštanje beba da plaču kako bi "naučile" spavati može značajno utjecati na razvoj njihovog sna. regulaciju njihovog odgovora na stresšto bi moglo imati posljedice na njihovo emocionalno zdravlje, obrasce vezanosti i cjelokupno blagostanje tokom cijelog života.
Zajedničko spavanje: uobičajena praksa i njene prednosti
MZ: Je li istina da zajedničko spavanje Je li to uobičajena praksa u drugim kulturama, a ne nikakva moderna neobičnost? Osim što je odličan pomagač dojenjaKoje druge prednosti ima za bebe i njihove majke ili očeve?
MB: Kod mlađih beba, zajedničko spavanje olakšava regulaciju tjelesne temperature, od njegovog otkucaji srca pa čak i od arhitektura vaših snovaOvo dovodi do bolje metaboličke adaptacije na život izvan maternice. Spavanjem blizu majke, njihovi ciklusi spavanja se djelimično sinhronizuju, a dojka je lako dostupna, što omogućava česta, kratka i manje ometajuća hranjenja za oboje.
Kako beba raste, ona je već u stanju samostalno regulirati svoju fiziologiju, ali i dalje osjeća snažna privlačnost za zajedničkim spavanjem sa svojom majkom ili drugim osobama s kojima se veže. Ovo je savršeno prirodno ponašanje i može biti dragocjeno iskustvo za sve: za dijete, koje se osjeća sigurno i podržano, i za odrasle, koji ovo zajedničko vrijeme odmora mogu doživjeti kao priliku za da se povežemo i bolje upoznamoPrava je šteta što je u našoj kulturi ova praksa bila, a u nekim sektorima i dalje jeste, toliko demonizirana, što sprečava mnoge porodice koje bi to željele da rade da se osjećaju slobodno i ugodno da je sprovode.
Majke koje obično spavaju zajedno reagirati brže i osjetljivije Majke bolje reaguju na znakove svojih beba, upravo zato što imaju dijete tako blizu, a također izvještavaju da su zadovoljnije svojim načinom brige. Ne moraju stalno ustajati, noćna hranjenja su glatkija, a periodi intenzivnog plača su smanjeni. Nadalje, pokazalo se da Roditelji koji spavaju zajedno imaju tendenciju da imaju nešto niži nivo testosteronašto je povezano s brižnijim, smirenijim i dostupnijim očinskim ponašanjem prema bebi.
U mnogim tradicionalnim kulturama i kroz veći dio ljudske historije, zajedničko spavanje je bilo i nastavlja biti norma. Ono što se čini „čudnim“ iz antropološke perspektive jeste upravo naše moderno insistiranje da Beba spava sama i samostalno od vrlo rane dobiRazumijevanjem ovoga, porodice mogu djelimično ublažiti krivicu ili strah od "razmaženja" svoje djece spavanjem s njima, pod uslovom da su pravilno informisane o Kako praktikovati sigurno zajedničko spavanje prilagođeno trenutnim zdravstvenim preporukama.
Šta nudi knjiga „Slatki snovi“ autorice Maríje Berrozpe?
MZ: Mislim da je krajnje vrijeme da nam kažete šta ćemo tačno naći u knjizi. Osim vrlo sugestivnog naslova, zašto mislite da "Slatki snovi" će biti užitni i korisni porodicama koje ga čitaju?
MB: Jer će ti to dati jedan sveobuhvatan, multidisciplinarni i visoko kontekstualiziran pogled na spavanje dojenčadiOva knjiga ne nudi magične recepte za uspavljivanje djece, niti predlaže jednu valjanu metodu; umjesto toga, odluku stavlja u ruke porodica. sve potrebne informacije kako bi svaka mogla razumjeti šta se dešava u njenom domu i, na osnovu toga, odlučiti koje promjene želi napraviti, a koje ne.
Polazište je ključno pitanje: da li je spavanje novorođenčadi isključivo „naučno“ ili „medicinsko“ pitanje? I šta je sa njegovim kulturni, emocionalni i relacijski aspektiNiko ih ne uzima u obzir? Može li, ili treba li, ograničen pogled na jednu naučnu disciplinu Kako možemo normalizovati složeno ponašanje roditelja prema svojoj djeci? Da bi odgovorila na ova pitanja, María se udubila u proučavanje i analiza naučne i popularno-naučne literature o dječijem snu godinama.
Iz tog intenzivnog rada prvo su nastali blog i zbirka analiza koje su hranile njegov edukativni rad, a kao prirodna posljedica toliko godina istraživanja i prikupljanja bibliografije, konačno je rođena ova knjiga, koja Nema namjeru da pruži kruta pravila ponašanjaali ponuditi Globalna, integrativna i interdisciplinarna slika nauke o spavanju novorođenčadi.
Cilj je oduvijek bio isti: pružiti čitateljima rigorozne, ažurne i multidisciplinarne informacije kako bi sami mogli pronaći najbolja rješenja za probleme sa spavanjem svoje porodice. Rješenja koja su, osim što su zasnovana na naučnim saznanjima, duboko poštujući njihove lične vrijednosti, njihov odnos s djecom i emocionalne potrebe svihKada porodice imaju ovu vrstu informacija, one ponovo pronalaze mnogo mira i osjećaju se sigurnije kada donose odluke koje odstupaju od onoga što se ponekad predstavlja kao "normalno".
Kako pomoći bebi da čvrsto spava: uloga odraslih
MZ: Davanje "konvencionalnih" savjeta možda nije vaš stil, ali mnogi čitatelji se pitaju kako... kako bi se beba ili malo dijete moglo čvrsto spavati i imaju što mirniji san. Ako bi ijedno zdravo dijete na kraju "dobro" spavalo u nekom trenutku svog djetinjstva, šta bi onda bilo uloga odraslih koji brinu o njemu tokom cijelog tog procesa?
MB: Uloga odraslih je, prije svega, pružiti sigurnostVjerujem da je ono što je svim ljudskim bićima, djeci i odraslima, najpotrebnije da bi zaista dobro spavali... osjećati se sigurnoTaj osjećaj sigurnosti ne gradi se samo odgovarajućim krevetićem ili stabilnom rutinom (iako te stvari pomažu), već prije svega osjetljivo i predvidljivo prisustvo naših figura vezanosti.
Kada dijete osjeti da njegovi staratelji reaguju na njihove signale Kada im njihovi njegovatelji dosljedno pokazuju da su dostupni kada se boje, tješe ih kada plaču i ne osuđuju ih što im trebaju, njihov nervni sistem se može lakše opustiti. Ovaj osjećaj sigurnosti uveliko olakšava prelazak u san i smanjuje intenzitet noćnih buđenja, iako ona i dalje mogu postojati iz razloga sazrijevanja.
Stoga, umjesto da se fokusiramo na to da dijete što prije "nauči" spavati samo, možda bi imalo više smisla da se zapitamo kako možemo pratite ga s poštovanjem Na ovom putu, prilagođavanje očekivanja njihovoj fazi razvoja. U praksi se to može pretvoriti u male odluke: omogućavanje kontakta i zajedničkog spavanja kada porodica to želi, Nemojte forsirati nagli prekid noćnog dojenja. Ako ni majka ni beba ne osjećaju se dobro, održavajte fleksibilne rutine koje uzimaju u obzir djetetov temperament itd.
Vremenom, kako dijete raste, ono stiče unutrašnje alate za smirivanje, zamišljanje, predviđanje i razumijevanje da noć završava i da se njegovi roditelji vraćaju. Autonomija u snu dolazi postepeno. Kada postoji čvrsta osnova sigurne privrženosti i kada su odrasli strpljivo i s razumijevanjem podržali djetetove noćne strahove i potrebe. Ne radi se o ubrzavanju tog procesa po svaku cijenu, već o doživite to kao još jednu fazu roditeljstva, sa svojim izazovima, ali i sa mnogim prilikama za povezivanje.
Na kraju ovog intervjua, mogu samo izraziti svoju iskrenu zahvalnost Mariji što nam je predstavila svoju knjigu i, prije svega, što je doprinijela tako poštovana i naučno utemeljena vizija o potrebama djece za snom. Njen rad pokazuje da je moguće kombinirati naučnu rigoroznost s osjetljivošću prema porodicama, razotkriti mitove bez osuđivanja i ponuditi alternative bez nametanja. Za one koji žele bolje razumjeti zašto njihova djeca spavaju onako kako spavaju i koji žele podršku u skladu sa svojim vrijednostima, "Slatki snovi" postaju vrijedan resurs koji potiče gledanje noći s manje krivnje, više znanja i mnogo više poštovanja. Bilo mi je zadovoljstvo.