Danas vam predstavljam intervju koji smo obavili s Marijom Berrozpe, autoricom nedavno objavljene knjige pod naslovom "Slatki snovi", u izdanju Alianza Editorial. Pretpostavljam da to nije knjiga sa savjetima kako će beba bolje spavati, ali alat za majke i očeve koji donose autonomne odluke, ali prije svega poštujući porodične vrijednosti. Informacije su „snaga“ i to je ono što nam nudi njihovo čitanje. To je bilo moguće zahvaljujući analizi i proučavanju naučne i informativne literature o dječjem snu.
María Berrozpe je doktorirala na biološkim naukama i svoju profesionalnu karijeru posvetila je istraživanju koje kombinira s odgojem svoje troje djece. Živi u Zürichu i trenutno istražuje i studira sve što je povezano s iskonskim zdravljem i razvojem djece. Naš današnji glavni junak je takođe autor Nauka o spavanju dojenčadi (mreža naučnog širenja) i knjiga "Novo majčinstvo"; kao i monitor za Međunarodnu ligu La Leche. O tome možete saznati više na njen blog Reeducando a Mamá. Prije nego što vas ostavim s intervjuom, želio bih vam reći da ako me nešto zavodi u vašoj novoj knjizi, to je nudi novu sliku nauke o dječjem snu, jer je predstavljena kao integrativna i multidisciplinarna.
Ako nas čitate, majka ste ili otac, a ako jeste, pitat ćete se svaki dan ili ćete se pitati u prošlosti (u slučaju da ste odrasli kćeri i sinovi) 'šta učiniti' ako beba ima problema sa uspavanjem: mogu li spavati s njim? Kada da ga prenesem u vašu sobu? Da li je dobro za mene da dojim noću? Na ova pitanja možete pronaći odgovore koji su u skladu s vašim vlastitim vrijednostima, druge koji vam ne pomažu, čak i puno profesionalnih savjeta koji ponekad postaju 'metode treninga'. Mnoge će preporuke natjerati mališane da pate, a i vi, a oni nisu rješenje jer vi niste ti koji donose odluke prilagođene vašem načinu odgoja. A sada ako:
Madres Hoy: Je li istina da smo svjedoci onoga što se opisuje kao 'epidemija' dječje nesanice? Ako se dobro sjećam, ikad sam čitao u Nauci o dječjem snu to se događa samo u zapadnim društvima, koji su uzroci?
Maria Berrozpe: U našem društvu postavljamo uslove za spavanje svojoj djeci koja nisu u skladu s njihovom prirodom kao sekundarne bebe, sisari i primati. Želimo da spavaju sami od nas, dok su „programirani“ da održavaju kontakt sa svojom majkom ili nekim drugim odraslim njegovateljem u njihovom odsustvu, 24 sata dnevno. Njihov opstanak ovisio je o tome tijekom naše evolucije. Bebe još uvijek ne znaju da su danas praktički sigurne same u svom krevetiću ili visećoj mreži. Za njih je to toliko opasno i stvara toliko panike kao kad su u davnim vremenima bili izloženi pandžama predatora.
MZ: Mislite li da su majke i očevi izgubili povjerenje u našu sposobnost roditeljstva i dobrog poslovanja? Koji bi drugi faktor mogao objasniti broj stručnjaka iz područja pedijatrije koji nam dolaze daju preporuke o tome gdje i kako bebe trebaju spavati? Ne mislite li da je dostignut prekomjerni nivo intervencionizma?
MB: Ne mogu vam reći dobro da li smo je izgubili ili nam je uzeta. Od kraja XNUMX. i početka XNUMX. niza informativnih radova odražavaju ogromno uplitanje pedijatara i psihologa u roditeljstvo, koja je počela standardizirati niz ponašanja čisto kulturnog porijekla, u ime medicinske nauke. Roditelji su izgubili samopouzdanje, a mi smo u njihovim rukama ostavili odgovornost koja nam je pripadala.
MZ: Nije li porodica ta koja bi trebala imati najveći autoritet u pitanjima roditeljstva, uključujući i dječiji san?
MB: Vjerujem da se radi o uključivanju svih aktera koji mogu pomoći u rješavanju problema. Dopustite mi da objasnim: očito je medicina od suštinske važnosti za rješavanje patoloških situacija. Ako imamo dijete s vrućicom, najrazumnije je da se obratimo liječniku. Druge nauke mogu nam pomoći u objašnjavanju ponašanja naše djece, na primjer, evolucijska biologija, neurologija ili antropologija, a njihovo znanje o njima može nam puno pomoći u roditeljstvu. Ali konačno smo roditelji koji moraju donositi odluke kako želimo da se uzgajamo, a naše vrednosti i znanje nikada ne bi trebalo omalovažavati bilo kojom naučnom disciplinom, uključujući medicinu.
MZ: Zaista, ako razmišljate hladno, oslanjanje na 'metode treninga' tako da naša djeca spavaju je nešto najčudnije, ali to je i ono što sam pročitao u drugim intervjuima koji su vam učinjeni: pedijatrija 'spavanje' prezirala je znanje da bi druge discipline mogle doprinijeti. Želite li nam reći nešto posebno relevantno o tome što donosi biologija o dječjim potrebama za "spavanjem"?
MB: Najvažnije je da smo sekundarno altricijski sisavci pa smo dizajnirani da budemo u stalnom kontaktu s majkom da bismo se često hranili. Ali pedijatrija spavanja temelji se na svim istraživanjima tokom prošlog stoljeća na proučavanju bebe koja spava sama i koja se hrani na bočicu, kako ističe profesor antropologije James McKenna.
Na taj je način usamljeni san postavio kao zdrav model, standardizirajući ga i zanemarujući da su ovi uslovi poremećeni za ljudsku bebu. Zbog toga ovaj istraživač predlaže pojam Spavanje dojki kao novi koncept na kojem će se istraživanje temeljiti na dječjem snu.
MZ: Kad kažete da se naša djeca teško prilagođavaju kulturnim zahtjevima koje namećemo, na što mislite?
MB: Pokušavamo ih prisiliti da spavaju sami u dobi kada njihov mozak još nije spreman da shvati da nema opasnosti i da im je tako dobro. Ili im oduzmemo noćnu laktaciju i nadamo se da će konsolidirati san tijekom noći u godinama kada se njihova arhitektura sna još uvijek razvija i prirodno je da trpe noćna buđenja u kojima polažu pravo na njegovatelja i žele se hraniti.
Oskar Jenni, pedijatar iz dječije bolnice u Zürichu, predstavio je koncept "dobrog stanja" u kontekstu dječjeg sna, upravo kako bi se osvrnuo na one kulturološki određene uvjete okoline koji uvažavaju djetetove potrebe i prilagodljivost. Ako se dobrota prilagođavanja ne poštuje, suočavamo se sa siromaštvom prilagodbe, koje se javlja kada zahtjevi okoline premašuju djetetovu sposobnost prilagodbe. Situacija koja može dovesti do stvarnih patologija. Prema Jenni, kliničke intervencije trebale bi imati za cilj poštujte dobro stanje i ne tjerajte dijete da spava samo po svaku cijenu.
MZ: Da li djeca trebaju roditelje noću? Šta se događa u mozgu djeteta koje noću ostane samo, zanemarujući svoj plač? I kakve bi posljedice moglo imati na njegov razvoj?
MB: Bebama je potrebna regulatorna uloga njegovatelja, po mogućnosti majke, da bi razvile zdrav i prilagodljiv odgovor na stres. Stresna situacija pretrpljena napuštanjem, poput mraka vaše usamljene sobe, može izazvati toksični odgovor koji kratkoročno i dugoročno štetno utječe na vaše mentalno i fizičko zdravlje.
Za sada ne postoje studije koje bi adekvatno procjenjivale efekte stresa izazvane tehnikama treninga zasnovanim na puštanju plača, a njegovi branitelji se toga drže. Ali mogli bismo ekstrapolirati rezultate drugih studija koje pokazuju da je stres izazvan neodgovornom njegom (kao što je depresivna majka) dovoljan da nanese značajnu štetu. Druga istraživanja pokazuju da su bebe kojima je dopušteno da plaču dok ne zaspu zapravo zapravo i dalje pod stresom kad prestanu plakati, što uzrokuje desinhronizaciju između onoga što pokazuju i onoga što osjećaju.
A s druge strane, također je viđeno da bebe koje se sudaraju imaju zdraviji odgovor na blago stresne svakodnevne situacije, poput kupke. Sve nas navodi na vjerovanje da puštanje beba da plaču da se „nauče“ spavati može značajno utjecati na regulaciju njihovog odgovora na stres, što će imati značajan utjecaj na njihovo zdravlje.
MZ: Je li istina da je zajedničko spavanje uobičajena praksa u drugim kulturama? Osim što je facilitator dojenja, Kakve još prednosti ima za bebe i njihove majke ili očeve?
MB: Kod mlađih beba zajedničko spavanje olakšava regulaciju njihove temperature, otkucaja srca, pa čak i arhitekture spavanja, što dovodi do bolje metaboličke prilagodbe životu izvan maternice.
Kako beba raste, sposobno je samostalno regulirati svoju fiziologiju, ali i dalje će ga privlačiti sudar s majkom. To je apsolutno prirodno ponašanje i može biti dragocjeno iskustvo za svakoga. Prava je sramota da je to u našoj kulturi bilo, a i danas je bilo u nekim sektorima, tako demonizirano, što je spriječilo toliko djece da uživaju u njemu.
Majke koje sakupljaju bolje reaguju na znakove svojih beba, a takođe su zadovoljnije njihovom brigom. S druge strane, pokazalo se da roditelji sa roditeljstvom imaju niži nivo testosterona, što pozitivno utiče na njihovo roditeljsko ponašanje.
MZ: Mislim da je krajnje vrijeme da nam kažete šta ćemo pronaći u knjizi, Zašto mislite da će nam se svidjeti?
MB: Zato što će vam pružiti cjelovitu, multidisciplinarnu i kontekstualiziranu viziju dječjeg sna. Ova knjiga nema čarobne recepte za spavanje djece, već informacije koje vam mogu biti korisne za pronalaženje najboljeg recepta za vas i vašu djecu kako biste sretno spavali.
MZ: Možda nije vaš stil davanja običajnih savjeta našim čitateljima, ali kako bebi ili djeci olakšati sretan san i miran san? Ako će neko zdravo dijete u nekom trenutku svog djetinjstva na kraju dobro spavati, Kakva bi bila uloga odraslih koji se brinu o tome?
MB: Uloga odraslih je pružanje sigurnosti. Vjerujem da su svima ljudima, djeci i odraslima, ono što nam je najpotrebnije da bismo zaista dobro spavali da se osjećamo sigurno.
A nakon završetka intervjua, mogu samo da zahvalim Mariji što nam je predstavila svoju knjigu i, iznad svega, što je pružila tako poštovanu viziju dječjih potreba za snom. Bilo mi je zadovoljstvo 🙂.