Ove sedmice nastava je ponovo počela. Prošli su praznici, beskrajni dani igranja na ulici, plaži, bazenu i životu bez rasporeda. No, iako nam je ponekad teško prilagoditi radno vrijeme ljetovanjima svoje djece, često se u te datume osjećamo sigurno osjećaj melanholije na početku školske godine.
Moja djeca su već nekoliko dana uzbuđena pripremama i žele da vide svoje školske kolege i učitelje. Ali priznajem, s jednim sam nekoliko dana pomiješana osjećanja teško objašnjiva. I to je, bilo da im je prva godina u školi ili su već prošli nekoliko tečajeva, odvajanje od naše djece nakon što uživaju više vremena s porodicom nije lako.
Povratak u školu i ambivalentnost osjećaja kod majki
Za mnoge porodice povratak u školu predstavlja olakšanje, pa čak i oslobođenje. Ali za mnoge druge generacija nas mora odvojiti od svoje djece satima, ostavljajući za sobom zajedničko vrijeme i život bez žurbe ambivalentni osjećaji.
S jedne strane, sretni smo kad vidimo kako naša djeca rastu i žive nove faze, ali s druge strane, ne slušajući njihov smijeh i pojave, ne moraju ih stalno biti svjesni iosjećaj da prebrzo rastu, čine da osjećamo određenu melanholiju i tugu.
Ako je ujedno i prva godina naših mališana, tjeskoba i sumnje bit će još veće. Ko nije osjetio neizvjesnost razmišljanja ako su plakali, kako su se osjećali ili im je, naprotiv, bilo lijepo?
Kada naša djeca pođu u školu, ostavljamo ih u rukama obrazovnog sistema i ljudi koje "ne kontroliramo". Iako znamo da će o našoj djeci dobro brinuti profesionalci koji su uglavnom dobro pripremljeni i vole svoj posao, uvijek imamo pitanje kakav će biti učitelj naše djece.
Činjenica je da, bez obzira koliko je nastavničko osoblje pripremljeno, oni nisu mi, čak nisu ni ljudi kojima vjerujemo i koje smo mi izabrali. Ne, nije da mislimo da će naša djeca pasti u ruke nekih beskrupuloznih, jednostavno je to ta osoba ne poznaje našu djecu kao mi, Ne znamo koje su njihove vrijednosti, niti šta će im prenijeti osim utvrđenog dnevnog reda. U većini slučajeva nastavnika ne poznajemo, osim sastanka od pola sata na početku kursa.
To nije lak zadatak. Delegirajte obrazovanje i brigu o našem najdragocjenijem blagu, u rukama ljudi izvan nas, postaje vrlo teško i vježba je u učenju povjerenja svojoj djeci i temeljima koje smo postavili kod kuće.
Tačno je i da su učitelji često zainteresirani da nas poznaju i znaju kakva su naša djeca, kakvi smo i kako ih obrazujemo, kako bi nam ponudili podučavanje i tretman personaliziran onoliko koliko im sistem omogućava.
Stoga je neophodno da održavamo a blizak odnos sa učiteljima naše djece. To ne samo da rezultira boljom pažnjom prema njihovom učenju i potrebama, već će nam omogućiti da razriješimo sve svoje sumnje i nedoumice u vezi s njihovim obrazovanjem i emocionalnom dobrobiti.
Počeci i promjene nikada nisu laki, a još manje kada je u pitanju odvajanje od svoje djece. Ali takođe Isplati se gledati kako rastu i premašuju ciljeve.
I ti. Kako započinjete kurs?