Ako postoji nešto čega se jasno sjećam iz vremena u osnovnom i srednjem obrazovanju, to je domaći zadatak. One tone vježbi koje su mi učiteljice slale i koje su mi na kraju, više puta, roditelji i brat na kraju radili jer su bile pretjerane i nisam imao vremena da radim ništa drugo. Sjećam se da sam ustajao vikendom isto rano kad sam krenuo u školu da radim domaći i učim za ispite.
Očigledno da su moji roditelji išli na protest u edukativni centar u kojem sam bila sa drugim porodicama, ali rukovodstvo i učiteljica su bili potpuno gluvi. Došao je dan kada su odustali, ostavili to zbog nečega nemogućeg i sanjali da će se u budućnosti stvari promijeniti i krenuti naprijed u obrazovanju.
Nažalost, pogriješili su u svojim snovima. Danas ima čak i više domaćih zadataka nego što su imali učenici moje generacije. Svako jutro viđam osnovce natovaren ruksacima koji "teže više od njih".
Srećom, ove godine se čini da počinjemo vidjeti svjetlo na kraju tunela. Mnogo porodica protestiraju protiv prevelikog opterećenja dužnosti koji svoju decu dovode kući. A kurs je tek počeo kako piše.
Iz tog razloga, CEAPA (Španska konfederacija udruženja roditelja studenata) je pozvala na U novembru će biti štrajk za ukidanje školskih obaveza. A činjenica je da uz statističke podatke „48,5% roditelja javnih škola smatra da domaći zadaci negativno utiču na njihov porodični život“ vrijedi staviti ruke na glavu.
Po mom mišljenju, većina nastavnika koji šalju domaće zadatke (i pazite, a ne vježbu koja se može uraditi za petnaestak minuta), nema pojma kakve posljedice imaju po djecu i roditelje. Pretpostavljamo da počevši od osnovnog obrazovanja prolaze učenici mnogo sati u edukativnim centrima.
Oni provode mnogo sati slušajući, pokušavajući da obrate pažnju i asimiliraju sve informacije i objašnjenja koja nastavnici daju u učionicama. To je već a neverovatan psihološki napor. Najnormalnija stvar je da se kod kuće mogu odmoriti, isključiti i raditi stvari u kojima zaista uživaju.
Ali ne, mnogi od njih, kada završe s jelom, ili se moraju vratiti u obrazovni centar ako nemaju neprekidan dan ili počinju da rade školske zadatke koje moraju predati sutradan i učiti za ispite.
Na taj način, trenuci isključenja, opuštanja i, prije svega, igre su minimalni ili čak i ne postoje. Šta to podrazumijeva? Stres, anksioznost, nelagoda, stres, razočarenja, razočarenja i puno demotivacije. I očigledno, to negativno utiče i na roditelje kada vide da njihova djeca zbog školskih zadataka gube jedno od najvažnijih perioda u životu, kao što je djetinjstvo.
Imam prijatelje koji su psiholozi i rade pedijatrijski staž koji mi kažu da im sve više djece dolazi na konsultacije sa jasnom depresija u djetinjstvu uzrokovano zbog stresa izazvanog školskim okruženjem I to preveliko opterećenje obaveza. Depresija u detinjstvu! Mislim da mnogi ljudi nisu shvatili šta koncept podrazumijeva i vjerovali su da su stručnjaci koji su upozoravali na situaciju pretjerali.
Odnosno, ne samo ekstremna količina školskog rada utiče na društveni i lični razvoj dece, ali i na njihovo fizičko zdravlje. Na sreću, čini se da malo po malo (iako bi po mom stajalištu sve trebalo ići brže), mnogi nastavnici i profesori su za ukidanje domaćih zadataka i da je učenje bez njih sasvim moguće.
Ali da bi se to zaista dogodilo, da bi nešto tako zastarjelo kao što su dužnosti zaista nestalo, većina društva mora se složiti i mora proširiti svoje vidike. Statistički podaci koje daje CEAPA su a 48,5% roditelja djece javnih škola. A ostali? A ostalo?
Znam za konkretne slučajeve porodica koje su se naljutile na nastavnike jer nisu slali domaće zadatke i što su pokušavali da rade drugačije kako bi došlo do adekvatnog procesa učenja. Ima roditelja koji su tražili više domaćih zadataka za vikend i više discipline od nastavnika. Kao da bi takva disciplina pomogla u učenju!
Postoji mnogo načina za učenje u učionicama. Gamifikacija To je jedan od alata koji se ne koristi onoliko koliko bi trebao biti i nevjerovatno je vrijedan. Ali, nažalost, još uvijek ima nastavnika koji se ne trude da budu autentični, da motivišu učenike, da ih uzbude, uzbude i osposobe ih za obrazovanje u vrijednostima i daleko od potčinjavanja i ugnjetavanja dužnosti.
Nastavnici koji su se smirili, opustili su i odbijaju da krenu naprijed i promjene u svom poslu. A ti "profesionalci" su takođe ti koji One sprečavaju nastavnike koji zaista žele da rade dobro i transformišu obrazovni sistem da zablista. Hoće li zaista biti nade na kraju tunela? sta verujes